Naselja

Grb_obitelji_Drašković_Trakošćan

POVIJEST POSJEDA I LOZE DRAŠKOVIĆ

Posjed Veliki Bukovec nastao je u 16. stoljeću iz bednjanskog vlastelinstva. Budući da je u ono doba taj kraj bio izložen turskim pustošenjima, već sredinom 16. stoljeća sagrađena je u Velikom Bukovcu utvrda koja je služila kao utočište okolnom stanovništvu. Učestali turski napadi bili su razlog što je na tom području živjelo malo stanovnika. Tek nakon poraza kod Siska 1593. godine turski su napadi sve rjeđi, pa su se 1598. na bukovečkim posjedima počeli pojavljivati novi naseljenici. U 16. stoljeću vlasnik bednjanskoga vlastelinstva bio je Sigismund Frodnohar, čiji su nasljednici po ženskoj lozi upravljali Velikim Bukovcem do 1555. godine, kada ga je kralj Ferdinand darovao Mihajlu Tinodiu, a on Jakovu Mihajlu Sekelju. U vlasništvu obitelji Sekelj ostao je Veliki Bukovec do 1643., kada je umro Sigismund Fridrik Sekelj, posljednji muški član obitelji. Njegova udovica Barbara Ćrnomeljska pokušala je imanje prenijeti na zeta Petra Keglevića, što vlast nije dopustila, već je kralj Ferdinand III. darovao Veliki Bukovec i sela koja su mu pripadala 1643. godine grofu Ivanu Draškoviću koji je velikobukovečki posjed pretvorio u vlastelinstvo. Vlastelinstvo se sastojalo od plemićke kurije u Velikom Bukovcu, sedam sela (Lunjkovec, Mali Bukovec, Martinić, Novo Selo Podravsko, Selnica Podravska, Sv. Petar Ludbreški i Županec) te velike šume Križančije.
Dvorac u Velikom Bukovcu izgradio je u razdoblju od 1745. do 1755. godine grof Josip Kazimir Drašković (1716.-1765.), tadašnji vlasnik velikobukovečkog vlastelinstva. Za zasluge u brojnim ratovima, osobito s Francuskom i Pruskom, Josip Kazimir je sticao visoke vojne položaje došavši do čina podmaršala. Obavljao je čast velikog župana križevačkog, bio je i carski komornik i tajni carski i kraljevski savjetnik. Veliki Bukovec naslijedio je njegov mladi sin Josip II. Drašković.
U prvoj polovici 19. stoljeća Veliki Bukovec je posjedovao grof Karlo Drašković (1807.-1858.) oženjen groficom Elizabetom Batthyany-Strattman. Velikom Bukovcu su tada još pripadali majuri Mali Bukovec, Marindvor i Lizindvor. Karlo je posjedovao i dvorac Bisag. Karlo i Elizabeta imali su pet sinova: Filipa, Ivana, Josipa, Pavla i Jurja. Filip je umro mlad, Ivan IX. je od strica podmaršala Jurja VI. naslijedio Trakošćan, Josip VI. dobio je Bisag, Juraj VII. imanje u Ugarskoj, a Pavao II. naslijedio je Veliki Bukovec. Dvorac je u doba ilirskog pokreta bio žarište hrvatskoga duha. Često bi ovamo svraćao grof Janko Drašković, poznati veliki Ilirac. Na nagovor svog strica Janka Draškovića, Karlo je vrlo povoljno prodao 1840. godine tek sagrađenu kuću u Opatičkoj ulici u Zagrebu, koja je pretvorena u Narodni dom iliraca, u kojoj se nalazila Narodna dvorana, čitaonica, knjižnica, muzej i Gospodarsko društvo. Karlo je 1820. godine sagradio župnu crkvu u Velikom Bukovcu, a Elizabeta je otvorila djevojačku školu gdje su djevojke učile ručni rad, šivanje i kuhanje.
Pavao II. (1846.-1889.), koji je od oca Karla naslijedio Veliki Bukovec, bio je osnivač Gospodarskog društva za kotar Ludbreg. Pavlova supruga grofica Marija Festetić svake je godine školskoj djeci darivala odjevne predmete, što su otada radili svi Draškovići. Pavao i Marija imali su dva sina: Dioniza, koji je nastavio dobro gospodarenje i stekao velike simpatije naroda, ali je umro mlad 1909. godine i Pavla III. koji je naslijedio Veliki Bukovec s majurima. Pavle je sagradio novi mlin, mehaničku radionu, malu električnu centralu iz koje su mnoga domaćinstva dobivala struju i tvornicu žeste. Pavle se oženio 1920. godine Elizom groficom Salm Reifferscheidt-Raitz. Imali su tri sina – Pavla, Karla i Aleksandra te kćer Elizabetu koja se udala za grofa Aleksandra Erdödya u Ugarsku. Tijekom Drugoga svjetskog rata Pavle i Eliza su s djecom napustili Veliki Bukovec i odselili u Austriju. Grof Karlo Drašković s obitelji živi u Gussingu (Gradišće) na imanju svojih roditelja, a dvorac u Velikom Bukovcu uspio je vratiti u obiteljsko vlasništvo 1990-ih godina. Bio je to prvi dvorac u Hrvatskoj vraćen vlasnicima nakon Drugoga svjetskoga rata.
Veliki Bukovec bio je drago obitavalište grofova Draškovića. Upravo su tu sagradili grobnu kapelu za obiteljsko vječno počivalište. U šumi Križančiji, nedaleko od Velikog Bukovca, nalazi se kasnobarokna kapela u čijoj su se kripti nalazile kosti druge loze Draškovića. Nedavno su, prema želji Karla Draškovića, sve kosti prenesene u župnu crkvu u Velikom Bukovcu.

wikipedia-logo

Povijest loze Drašković

 

 

Dvorac_Draskovic_Veliki_Bukovac_5DVORAC DRAŠKOVIĆ

Dvorac Drašković izgrađen je u razdoblju od 1745. – 1755. godine a dao ga je izgraditi grof Josip Kazimir Drašković.
Danas je u unutrašnjosti sačuvan samo kamin u lovačkoj sobi na katu i štukaturom ukrašeni stropovi. Prema zapisima Marije Winter cijeli je dvorac bio prepun dragocjenih starina: od haljina i odora Draškovićevih predaka do kubura, mačeva, pušaka i lovačkih trofeja, nizozemskog posuđa i skupocjenih slika.
Glavni je ulaz sa dvorišne (zapadne) strane dok je središnjim (istočnim) pročeljem dvorac okrenut nekadašnjem dekorativnom parternom vrtu. Istočnim pročeljem dominira centralno položeni portal na kojem dva pilastra pridržavaju profilirani vijenac nad segmentno svedenim lukom prolaza. Iznad vijenca nalazi se valovito izbočena ploča balkona s kamenom ogradom na koji se izlazilo iz glavnog salona.Naglasak zapadnom pročelju daje središnji rizalit čiji centralni dio poput malog krila izlazi u dvorište. U tom središnjem krilu nalazi se lovačka soba na katu, a prizemlje je arkadno otvoreno i obilježava ulaz.
Točno iznad ulaza nalazi se devetpoljni grb obitelji Drašković kojeg je naš stručnjak za grbove B. Zmajić proglasio pravom heraldičkom vrijednosti. U perivoju se nalazi i jezero.
Lijevo i desno od portala nalazi se po devet prozorskih osi na oba kata, koji su međusobno odijeljeni profiliranim vijencem. Prozori na katu imaju u žbuci izvedene barokne okvire, a donji su unutar slijepih arkada.

dvorac 025

PERIVOJ

Perivoj površine 11 hektara počeo se uređivati nakon izgradnje dvorca, a u prvoj fazi je vjerojatno formiran barokni parterni vrt ispred istočnog pročelja dvorca. Konačno je formiran početkom 19. st., a po stilskim obilježjima nalikuje na engleske perivoje. Dijelom je nastao od postojeće šume hrasta lužnjaka s grabom, jasenom i bijelom topolom, a dijelom od livadnih površina. Šumski se potezi nalaze uglavnom na rubnim dijelovima, dok je središnji dio oblikovan od različitih egzotičnih i samoniklih vrsta od kojih su sačuvane virginijska borovica, duglazija, močvarni taksodij, divlji kesten, katalpa, trnovac, tulipanovac i neke druge.